Godinama sam mislio da kalvinisti vjeruju u vječnu sigurnost, a arminijanci ne. Mislio sam da je nauk o vječnoj sigurnosti srž kalvinizma. Zbog toga sam se, nakon završetka sjemeništa, nazivao kalvinistom, iako nisam vjerovao u ostale točke kalvinizma.
Međutim, s vremenom sam uvidio da većina kalvinista zapravo ne vjeruje u vječnu sigurnost. Većina kalvinista vjeruje isto što i arminijanci: ako ne ustraješ u vjeri i dobrim djelima, bit ćeš vječno osuđen.
Naravno, kalvinisti kažu da vjeruju u Očuvanje svetih (Preservation of the Saints), za koje se pogrešno smatra da je sinonim za vječnu sigurnost. Međutim, prema kalvinistima, Bog će sačuvati samo neke vjernike. To su oni vjernici koji ustraju.
Češeš li se sada po glavi? Ako da, onda još nisi shvatio što znači slovo P u akronimu TULIP. Ono označava i Očuvanje svetih (Preservation of the Saints) i Ustrajnost svetih (Perseverance of the Saints). No oni tvrde da jedno ne može postojati bez drugoga. Ako ne ustraješ, nećeš biti sačuvan.
U svojoj knjizi The Five Points of Calvinism, drugo izdanje, Steele, Thomas i Quinn pišu:
Gotovo bismo mogli govoriti o šest točaka kalvinizma, pri čemu bi peta točka bila očuvanje svetih, a šesta ustrajnost svetih. Biblija neprestano naglašava obje strane ove divne doktrine (str. 148–149, kurziv u izvorniku).
Oni dalje dodaju: „Imamo odgovornost ustrajati u vjeri do kraja (težiti za svetošću), a ako ne ustrajemo do kraja, nemamo nikakvu osnovu za sigurnost da nas Bog čuva.“Zatim s odobravanjem citiraju A. N. Martina koji kaže: „Jedini dokaz koji imam da me On čuva jest to što sam, po Njegovoj milosti, osposobljen ustrajati“ (str. 149).
Ako su samo oni koji ustraju vječno sigurni, je li to doista vječna sigurnost? Ne bi li to zapravo bila vječna nesigurnost sve dok ne umremo? Ako je jedini dokaz da smo vječno sigurni to što smo ustrajali do kraja, tada bismo morali živjeti u sumnji sve do samoga kraja svoga života.
Većina kalvinista kaže da postoje dvije vrste vjernika – istinski ispovjedatelji vjere i lažni ispovjedatelji vjere. Obje skupine uvjerene su u isti skup doktrina. Ono što razlikuje istinskog ispovjedatelja nije ono što vjeruje, nego njegova ustrajnost i u vjeri i u dobrim djelima.
Prema kalvinizmu, čovjek može imati privremenu vjeru i privremena dobra djela. Ta privremena vjera i dobra djela mogu trajati godinama, pa čak i desetljećima. Na kraju, većina kalvinista, baš kao i većina arminijanaca, dolazi na svoju samrtnu postelju pitajući se gdje će provesti vječnost.
U svojoj knjizi Is Calvinism Biblical? (ICB) navodim dva biblijska teksta koji pobijaju kalvinističko shvaćanje Očuvanja svetih: Luka 8,12–13 i Ivan 4,13–15.
Luka 8,12–13. U prispodobi o četiri vrste tla prvo tlo predstavlja ljude koji čuju riječ, ali je Sotona otima kako „ne bi povjerovali i spasili se“ (r. 12). Sotona vjeruje da je čovjek, kada povjeruje u Krista, spašen zauvijek. Đavao vjeruje u načelo „jednom spašen, zauvijek spašen“.
Stih 13 govori o ljudima koji „neko vrijeme vjeruju, ali u vrijeme kušnje otpadnu“. Prisjetimo se što je stih 12 rekao o onima koje predstavlja kamenito tlo: „da ne bi povjerovali i spasili se“ (riječ da ne bi pokazuje da oni nisu povjerovali te stoga nisu bili spašeni). Ljudi iz 13. stiha jesu spašeni. Činjenica da kasnije otpadnu ne može poništiti njihovo spasenje.
Važno je primijetiti da se riječ vjerovati ne pojavljuje u stihovima 14 i 15 u vezi s trećim i četvrtim tlom. Podrazumijeva se da je svako sljedeće tlo bolje od prethodnoga te da oni koje predstavljaju treće i četvrto tlo i vjeruju i ustraju.
Luka 8,12 dokazuje da čak i oni koji otpadnu ostaju vječno sigurni.
Ivan 4,13–15. Gospodin Isus ponudio je ženi na zdencu nešto što je nazvao vodom života. To je bilo bolje od vode koju je zahvaćala iz Jakovljeva zdenca. Tu je vodu trebalo neprestano zahvaćati i piti kako bi čovjekova žeđ stalno bila utažena. Ali jedna jedina čaša žive vode koju je Isus obećao bila je dovoljna da čovjek više nikada ne ožedni. Ona bi postala izvor koji izvire u život vječni (r. 14).
Žena je razumjela da bi jedno pijenje žive vode trajno uklonilo žeđ. Međutim, razmišljala je o doslovnoj vodi i tjelesnoj žeđi. Zato je rekla: „Gospodine, daj mi te vode da više ne žeđam niti da dolazim ovamo zahvaćati“ (Ivan 4,15). U Ivanu 6,35 Gospodin ponovno objašnjava da pijenje žive vode znači vjerovati u Njega te da je rezultat toga vječna sigurnost:„Tko vjeruje u mene, nikada neće ožednjeti.“ U grčkom jeziku riječi „nikada neće ožednjeti“ doista znače nikada neće ožednjeti. Ne moraš znati grčki da bi vjerovao u vječnu sigurnost.
Čuvaj se kalvinističkog shvaćanja Očuvanja svetih. Ono nije antinomija, kako tvrde Steele, Thomas i Quinn (str. 149). Oni kažu da je očuvanje onih koji ustraju: „antinomija (dva učenja koja ljudskom umu izgledaju proturječna, ali u Božjem umu nisu u napetosti)“ (str. 149). Ne. Ta su dva učenja doista proturječna. Ili je čovjek vječno siguran neovisno o ustrajnosti, ili još nije vječno siguran. Vječna sigurnost nije uvjetovana ustrajnošću u vjeri i dobrim djelima. Ako je uvjetovana našom ustrajnošću, tada još nije sigurna i nije po vjeri jedinoj, odvojeno od djela.
Drži milost u središtu svoje pažnje i znat ćeš da si vječno siguran, bez obzira na to ustraješ li ili ne.
_________
Bob Wilkin (ThM, PhD, Dallas Theological Seminary) osnivač je i izvršni direktor Grace Evangelical Society (Evanđeosko Društvo Milost) i suvoditelj radija Grace in Focus (Milost u Fokusu). Živi u Highland Villageu u Teksasu sa suprugom Sharon. Njegove najnovije knjige su Samo vjera u stotinu stihova i Okreni se i živi: Snaga pokajanja.
