Jesu li Adam i Eva znali za učenje o vječnim nagradama? Što je s kasnijim generacijama? Henok (sedma generacija)? Abraham (dvadeseta)? Mojsije (dvadeset i šesta)? Kralj David (trideset i četvrta)?

Različite se riječi koriste u Starom zavjetu za označavanje ideje nagrada: nagrada, plaća, žetva i sud, su četiri najistaknutije. Iako je jasno da su starozavjetni vjernici znali da Bog nagrađuje pobožno ponašanje, pitanje je jesu li znali da će se Božje nagrade protezati izvan ovoga života. Jesu li znali da će steći vječne nagrade za vjernu službu?

Postoje mnogi starozavjetni odlomci koji poučavaju ili nagovješćuju vječne nagrade. Odabrao sam dva za razmatranje.

Daniel 12:2-3. On je napisao: „I mnogi od onih što spavaju u prahu zemaljskom probudit će se, jedni na život vječni, drugi na sramotu i vječnu gadost. Umni će sjati kao sjaj svoda, i koji mnoge privedu pravednosti, kao zvijezde u vijeke vjekova.”

Ovo je jedan od najjasnijih starozavjetnih tekstova o vječnim nagradama, iako većina komentatora misli da je ovdje riječ samo o vječnoj sudbini, a ne o vječnom životu i mogućim vječnim nagradama. Na primjer, pogledajmo komentare J. Dwighta Pentekosta u The Bible Knowledge Commentary:

Ne vjerujući Židovi uskrsnut će na sramotu i vječnu gadost i neće imati udjela u savezničkim blagoslovima. Međutim, Židovi koji vjeruju u Mesiju uskrsnut će tjelesno za vječni život i na položaje časti u Kristovu tisućgodišnjem kraljevstvu. Proslavljeni u kraljevstvu, sjat će poput sjaja nebesa. (usp. Mt 13,43: „Tada će pravednici zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega.”) Oni će biti mudri, jer će se pouzdati u Mesiju premda će to rezultirati njihovim trpljenjem (Daniel, str. 1372–73).

Problem s ovim shvaćanjem jest to što nisu svi starozavjetni vjernici bili mudri niti su mnoge okrenuli s pravednosti.

Daniel govori o dvjema vrstama vjernika. Svi će vjernici biti uskrišeni na vječni život. Ali mudri vjernici, koji su mnoge priveli pravednosti, bit će uskrišeni na posebnu puninu vječnog života.

Usporedba Daniel 12:2-3 s Matej 13:43 i Rimljanima 8:17b pokazuje da je ovdje riječ o vječnim nagradama, a ne o vječnoj sudbini.

Propovjednik 12:13-14. Salomon završava ovu knjigu ovim riječima: „Boj se Boga i drži njegove zapovijedi, jer to je sav čovjek. Jer Bog će dovesti svako djelo na sud, i svaku tajnu stvar, bila dobra ili zla.”

Evo što Brad Doskocil kaže u nadolazećem Grace Old Testament Commentary o ovim ključnim stihovima:

12:13. Nakon što je sav dokaz ispitan, zaključak je: boj se Boga i drži njegove zapovijedi…

12:14. Zaključak je sveobuhvatan. Bog će suditi svako ljudsko djelo. Djela svih ljudi ocijenit će Isus jer On je sudac (Ivan 5:22-23). Biblija predstavlja dva odvojena suda ljudskih djela: jedan za vjernike koji imaju vječni život i drugi za nevjernike koji su ne preporođeni.

Za vjernike, njihov će sud nastupiti kada se Isus vrati na zemlju da je osvoji i uspostavi svoje zemaljsko kraljevstvo (Matej 16:27; Luka 14:14; 2 Timoteju 2:12; Otkrivenje 2:26-27; 3:21; 20:4-6). Ovaj se sud naziva Kristovo sudište (2 Korinćanima 5:10). Isus će ocijeniti djela svakog vjernika, bilo dobra ili zla, i nagraditi ga u skladu s njima. To su vječne nagrade koje traju zauvijek. Isus je pravedan. On nagrađuje svoje radnike za njihovu službu.

Postoje i neki novozavjetni tekstovi koji nam govore da su starozavjetni vjernici bili motivirani vječnim nagradama.

Hebrejima 11. Govori nam da:

• Mojsije je gledao prema vječnoj nagradi (r. 26). Smatrao je buduću nagradu većom od svih blaga Egipta.
  
• Abraham je gledao prema Novom Jeruzalemu (r. 10).
  
• Mučenici su trpjeli u iščekivanju „boljeg uskrsnuća” (r. 35).
  

Hebrejima 12:2 govori nam da je sam Gospodin bio motiviran da ode na križ zbog vječnih nagrada: „zbog radosti koja mu je bila postavljena.”

Četiri evanđelja. Kad je Gospodin Isus poučavao o vječnim nagradama, On je poučavao starozavjetne ljude, a ne ljude iz doba Crkve. Crkva nije započela sve do nakon Isusove smrti, ukopa, uskrsnuća i uzašašća.

Prispodoba o minama (Luka 19:11-27) jasno je pred crkveno učenje da će, kada se Isus vrati, neki čuti: „Valjaš, dobri slugo”, i bit će im dana vlast nad deset gradova. Neki neće čuti: „Valjaš”, ali će im biti dana vlast nad pet gradova. A neki će biti ukoreni i neće primiti nikakvu vlast, iako će ući u kraljevstvo – za razliku od nevjernika koji su pobijeni u 27. retku.

Prispodoba o pravednom i nepravednom sluzi (Matej 24:45-51) uči starozavjetne ljude da ako vjernik koji dobro čini i spreman je za vladanje u budućem životu počne misliti: „Moj Gospodin odgađa svoj dolazak”, mogao bi ispasti iz zajedništva s Gospodinom i izgubiti pravo na vladanje. On će zadržati vječni život, ali ne i nagradu vladanja.

Drugi primjeri učenja o nagradama u Evanđeljima uključuju: prispodobu o deset djevica, prispodobu o talentima, sud o ovcama i jarcima, te Matej 6:19-21.

Vjernici prije rođenja Crkve znali su puno više o vječnim nagradama nego što im mi priznajemo.

Vrlo je moguće da je veći postotak starozavjetnih vjernika vjerovao u vječne nagrade nego novozavjetni vjernici danas.

Bog nas je stvorio tako da nas djelomično motiviraju nagrade. To vrijedi u svim aspektima života, uključujući i kršćanski život. I to je također vrijedilo u životu starozavjetnih vjernika, bilo Židova ili pogana.

Ostani usredotočen na milost tako da budeš motiviran izgledom za vječnim nagradama.

___________

Bob Wilkin (ThM, PhD, Dallas Theological Seminary) osnivač je i izvršni direktor Grace Evangelical Society (Evanđeosko Društvo Milost) i suvoditelj radija Grace in Focus (Milost u Fokusu). Živi u Highland Villageu u Teksasu sa suprugom Sharon. Njegove najnovije knjige su Samo vjera u stotinu stihova i Okreni se i živi: Snaga pokajanja.

Ako želite postaviti pitanje vezano za ovaj blog, pošaljite nam svoje pitanje e-poštom na ges@faithalone.org