Čuo sam da je među protestantima sve izraženiji trend prelaska na katoličanstvo. Predložena su mnoga objašnjenja za ovu pojavu. Jedno od njih jest pobožnost prema Mariji, odnosno njezino praktično štovanje. Iz različitih razloga ljudi pronalaze znatnu utjehu u Mariji koja nema biblijsko uporište. Iako katolici poriču da štuju Mariju, priznaju da ona zaslužuje posebno štovanje. Dio tog štovanja proizlazi iz njihova uvjerenja da je Marija rođena bez grijeha („Bezgrešno začeće”) i da je ostala bez grijeha.
Jedan od njihovih argumenata u prilog tom stajalištu temelji se na Luki 1:28, gdje se Gabrijel pojavljuje pred Marijom i naziva je „milosti punom”. Taj je izraz perfektni pasivni particip glagola („iskazati milost”). Gramatički argument koji iznose katolici jest da perfekt označava dovršenu radnju čiji se učinci nastavljaju. Drugim riječima, ako je Marija bila obdarena milošću, tada se ta milost smatra trajnim stanjem. Ona se nastavlja.
Naravno, osoba može biti povlaštena iz različitih razloga. Može doživjeti Božju milost na različite načine. Ali katolici tu milost tumače kao bezgrešnost. Ja sam tijekom cijeloga života iskusio Božju milost, ali vjerujte mi, nisam bez grijeha.
Zbog glagolskog vremena participa katolici također tvrde da Marija nije bila bez grijeha samo u vrijeme Gospodinova rođenja, nego da je ostala bez grijeha do kraja svojega života. Perfekt označava radnju koja se nastavlja.
Međutim, u tom se retku nigdje ne tvrdi da je Marija bez grijeha, niti se takva tvrdnja iznosi u bilo kojem drugom odlomku Svetoga pisma. Ona nije bila bez grijeha (usp. Rimljanima 3:23). Ukratko, ovo tumačenje ne proizlazi iz egzegeze samoga odlomka, nego iz zaključka koji se djelomično temelji na gramatici. Gramatici se pridaje golem teološki značaj. Doista, cijeli nauk o Bezgrešnom začeću počiva na tom gramatičkom argumentu. To je velik teret koji se stavlja na jedan glagol i njegovo glagolsko vrijeme!
Protestanti često razmatraju ovaj argument i s pravom se ne slažu s njim, napominjući da katolici u gramatiku učitavaju teologiju. Međutim, i protestanti su činili slične stvari.
Primjerice, oni koji zastupaju kalvinističko stajalište često se pozivaju na grčke participe i glagolske oblike kako bi tvrdili da se „istinska” ili „prava” spasonosna vjera mora nastaviti. Tipičan je primjer Ivan 3:16, gdje se pojavljuje izraz „onaj koji vjeruje” (ho pisteuōn). Argument obično ide ovako:
- Prezentni particip upućuje na radnju koja traje,
- Vjerovanje nije jednokratan čin, nego stanje koje se nastavlja,
- Ako vjerovanje prestane, to dokazuje da spasonosna vjera nikada nije ni postojala.
Poput katoličkog argumenta koji se odnosi na Mariju, ni ovaj zaključak ne proizlazi iz samoga teksta, nego iz tumačenja gramatike. Sveto pismo nigdje ne kaže da se vječni život prima samo ako se vjerovanje neprekidno nastavi do kraja života. Taj se zaključak izvodi posredno, a nije izričito naveden. U stvarnosti, prezent označava stanje koje traje samo kada to zahtijeva kontekst.
Što je još važnije, to je u suprotnosti s Isusovom vlastitom usporedbom u Ivanu 4, gdje samarijskoj ženi govori da je jedno pijenje – a ne neprestano pijenje – dovoljno za primanje života (Ivan 4:10, 14). Njegova je glavna poanta da se voda koju On daje razlikuje od fizičke vode, koju je potrebno neprestano piti. Vječni se život prima jednom, a ne iznova i iznova, niti se održava neprekidnom vjerom.
Gramatički argumenti mogu biti uvjerljivi određenim ljudima. Mogu biti korisni. Ali ako su u suprotnosti s onim što Biblija naučava i niječu Božju milost, osoba koja se služi takvim argumentima pridaje gramatici veću težinu nego što ona može podnijeti.
Stručnjak ili knjiga uglednog znanstvenika mogu ostaviti dojam autoriteta i učenosti. To neke može navesti da napuste protestantizam i prijeđu na katoličanstvo. Tek će tada moći Mariji iskazati ono što joj pripada. Druge to može navesti da prihvate teologiju koja niječe Božju milost i naučava da osoba mora nastaviti vjerovati i činiti dobra djela sve do smrti kako bi ušla u Božje kraljevstvo. Takva teologija onemogućuje sigurnost spasenja.
Oba su ishoda tragična.
________
Ken Yates (ThM, PhD, Dallas Theological Seminary) je urednik Journal of the Grace Evangelical Society (Časopis Evanđeosko Društvo Milost) i GES-ov govornik za Istočnu Obalu i međunarodni govornik. Njegova najnovija knjiga je Marko: Pouke o učeništvu.
