U Luki 4:18–27 Isus propovijeda u sinagogi u Nazaretu. U propovijedi spominje dva pogana iz Staroga zavjeta – jednu udovicu, a drugoga vojskovođu – koji su pozitivno odgovorili na ono što je Bog govorio i činio preko proroka Ilije i Elizeja. Vojskovođa je bio Naaman, zapovjednik vojske koja je tlačila izraelski narod (2 Kr 5:1–27).
Kada Gospodin spomene ta dva pogana u pozitivnom svjetlu, Židovi u Nazaretu žele Ga ubiti.
Neki tvrde da je glavna poruka propovijedi u Nazaretu to da će Židovi odbaciti Gospodina, nakon čega će Bog odbaciti izraelski narod kao svoj izabrani narod i svoju naklonost preusmjeriti na pogane. Crkva, koju će uglavnom činiti pogani, zamijenit će Izrael. Oni koji zastupaju takvo stajalište tvrde da ova propovijed, izrečena na početku Gospodinova zemaljskog djelovanja, unaprijed upućuje na tu zamjenu. Bovon je naziva „programskom izjavom”. Nazaret predstavlja cijeli Izrael. Od samog početka čitatelj Lukina evanđelja zna da će Židovi odbaciti Krista i ubiti Ga (Bovon, Luka, 152).
Ali takvo tumačenje pridaje propovijedi preveliko značenje. Nije cijeli Izrael odbacio Krista. Neki su povjerovali u Njega. Prorok Šimun predvidio je otpadništvo Izraela u Luki 2:34; međutim, to je otpadništvo samo djelomično. Šimun također jasno daje do znanja da će neki u narodu povjerovati (oni će „ustati”).
U propovijedi Isus kaže da je došao ispuniti Izaiju 61:1–2 (Luka 4:18–19). Izaijin odlomak pokazuje da će biti uspjeha i među Židovima (Izaija 61:3); oni na Sionu bit će utješeni nakon što ožaluju. Ti će se Židovi nazivati „hrastovima pravednosti” (Fitzmyer, Luka, 529, 537).
Primjerima Naamana i udovice Luka pokazuje da Božji plan uključuje i obraćanje poganima. Službe Ilije i Elizeja nisu značile da su oni okrenuli leđa Izraelu. To je značilo da su služili onima koji su bili izvan izraelskoga naroda. Njihove su službe također pružile starozavjetno opravdanje za misiju među poganima koju će Luka podrobno opisati u Djelima apostolskim.
Luka je, naravno, napisao knjigu Djela apostolska, koja se nadovezuje na Lukino evanđelje. Knjiga Djela apostolskih stavlja snažan naglasak na misiju među poganima, osobito kroz Pavlovu službu. Spominjanje udovice i Naamana – koji su u vrijeme Ilije i Elizeja odgovorili bolje od Židova – upućuje na činjenicu da će mnogi pogani prihvatiti poruku o vječnom životu, dok je mnogi Židovi neće prihvatiti.
Značajno je to što je Gospodin izabrao Naamana, poganskoga vojskovođu. Značajno je i to što je Naaman bio zapovjednik vojske koja je tlačila Izrael. Na početku svoje službe, u svojoj prvoj propovijedi zabilježenoj u Lukinu evanđelju, Gospodin se služi Naamanom kao primjerom.
U knjizi Djela apostolskih još će jedan poganski vojskovođa prihvatiti poruku života. Njegovo je ime Kornelije. Kao rimski časnik, i on je zapovjednik u vojsci koja tlači Izrael. Mnogi su Židovi odbacili Krista i poruku koju On šalje preko svojih proroka i apostola. Ali Kornelije pozitivno odgovara.
Spominjanje Naamana u Luki 4 nagovješćuje događaje u Djelima 10. Poput udovice i Naamana u Starome zavjetu, pogani u knjizi Djela apostolskih često pozitivno odgovaraju na ono što Gospodin govori i čini preko svojih glasnika. Židovi to često ne čine. Ali to ne znači da je Crkva zamijenila Izrael. Pavao je, iako je propovijedao poganima, propovijedao i Židovima. Bilo je Židova koji su povjerovali. Bog nije odbacio svoj narod, Izrael. Crkvu čine i židovski i poganski vjernici. I jednoga će dana sav Izrael biti spašen (Rimljanima 11:26).
________
Ken Yates (ThM, PhD, Dallas Theological Seminary) je urednik Journal of the Grace Evangelical Society (Časopis Evanđeosko Društvo Milost) i GES-ov govornik za Istočnu Obalu i međunarodni govornik. Njegova najnovija knjiga je Marko: Pouke o učeništvu.
