Svatko tko čita Evanđelja zna da je Isus živio vrlo teškim životom. Rođen je u siromašnoj obitelji. Takav skroman početak rezultirao je time da je postao običan radnik u nekom nevažnom gradu.
Međutim, na početku svoje službe, patnja se povećala. Većina biblijskih znanstvenika slaže se da je prvi čin Njegove zemaljske službe – krštenje – nagovijestio Njegovo konačno krštenje patnje na križu. Odmah nakon krštenja, povukao se u Judejsku pustinju. Tamo je postio četrdeset dana. Ne mogu ni zamisliti što znači postiti četrdeset dana, pogotovo u pustinji.
U toj pustinji Mu je došao sotona. Kušao je Gospodina u Njegovom oslabljenom tjelesnom stanju, dodatno pojačavajući Njegovu patnju. Ovo suočavanje bilo je još jedno nagovještanje opozicije koju će Isus imati od Sotone tijekom svoje službe.
Pustinja je bila slika Njegove zemaljske službe. Podsjećala Ga je na razlog zbog kojeg je došao i gdje će završiti Njegova služba. To je bilo mjesto patnje i smrti. Njegovo vrijeme na zemlji nije bilo ispunjeno udobnostima. Jednom je prilikom upozorio nekoga tko Ga je želio slijediti da nema stalno mjesto gdje bi naslonio glavu (Luka 9:58). To je prikladno za Čovjeka koji je svoju službu započeo posteći u pustinji.
U Markovu evanđelju često vidimo kako Isus osjeća potrebu da se povuče iz udobnosti civilizacije. Ta povlačenja uključivala su i pustinju i more (1:12-13, 35, 45; 2:13). Povlačio bi se kad bi naišao na opoziciju ili kad bi gomile željele da učini nešto za što nije došao. Odlazio bi na ta osamljena mjesta sam, što ukazuje da će Njegov život biti pun patnje. Nije došao da bi slušao pljesak ljudi.
Zanimljiva stvar događa se u Marku 3. Isus se ponovno povlači k moru. No ovaj put nije sam. Po prvi put u Evanđelju Marko dodaje da se povukao „sa svojim učenicima“ (3:7). To se događa odmah nakon što su neki moćni ljudi odlučili da Ga ubiju (3:6).
Siguran sam da učenici nisu razumjeli što sve to znači. Još nisu vjerovali da će Isus umrijeti. Vjerojatno su se pitali zašto nije ostao u gradovima gdje su ljudi dolazili gledati Njegova čudesa. Nisu shvaćali da će slijediti Njega značiti i patiti.
No čak i u svojoj neupućenosti, bili su blagoslovljena skupina. Dijelili su Njegovu patnju. Bili su „s“ Njim dok ih je poučavao što znači biti učenik. Već su razumjeli da imaju vječni život vjerujući u Njega. Sada su počeli učiti što znači slijediti Njegove korake. I oni će doživjeti opoziciju svijeta.
Isto vrijedi i za današnje vjernike. Kada vjerujemo, imamo vječni život koji ne možemo izgubiti. No tada Kralj zapovijeda da Ga slijedimo. U skladu s Njegovim iskustvom, takav život nije lagan. Vjernici koji Ga slijede će bit nagrađeni u budućem svijetu. Ali bit će nagrađeni i u ovom svijetu. Imat će privilegiju biti poput Njega. Kao što je svijet odbacio Njega, odbacit će i Kristove učenike.
Koliko je značajna mala fraza koju Marko dodaje u 3:7? Gospodin se povukao k moru. No to je učinio „sa svojim učenicima“. Zar ne bi bilo divno biti uključen u tu skupinu?
_______________
Ako želite postaviti pitanje vezano za ovaj blog, pošaljite nam svoje pitanje e-poštom na ges@faithalone.org.
