U Luki 10,1 Gospodin šalje sedamdesetoricu učenika da idu pred Njim. On je na putu prema Jeruzalemu da ondje umre. Oni trebaju ulaziti u gradove i naviještati da je Isus Krist i da narodu nudi Kraljevstvo Božje.
Ti su ljudi bili iznimno povlašteni i blagoslovljeni. Služili su Kralju. Bili su vrlo slični Ivanu Krstitelju. Imali su priliku pripremati put Kristu. Gospodin im je čak dao sposobnost da u Njegovo ime čine čudesa (r. 9).
Gospodin im je rekao da, kada uđu u neki grad, ostanu u jednoj kući. Trebali su jesti ono što im ta kuća pruži. Nisu smjeli prelaziti u drugu kuću. Drugim riječima, nisu trebali otići u ljepšu kuću s boljom hranom ako bi im se takva prilika pružila.
Lako je vidjeti kako bi tim ljudima mogle biti ponuđene bolje okolnosti. Ako bi ušli u grad i bili pozvani da odsjednu kod neke obitelji, ta kuća mogla je biti skromna. No kada bi drugi u gradu čuli njihovo propovijedanje i vidjeli njihova čudesa, neki bogatiji čovjek mogao bi poželjeti da odsjednu u njegovu domu. On bi im mogao pružiti ugodniji boravak.
Također je lako razumjeti zašto bi Gospodinovi svjedoci prihvatili takve pogodnosti. Bili su glasnici Kralja. Bog je djelovao kroz njih. Propovijedali su o dolazećem, slavnom i vječnom Kraljevstvu. Takvi bi ljudi mogli pomisliti da zaslužuju najbolje što im neki grad može ponuditi. Bilo bi lako postati pohlepan i povjerovati da im pripadaju finije stvari u životu.
Krist im je, međutim, rekao da ne podlegnu toj kušnji. Pohlepnost – čak i ako je netko opravdava misleći da na nešto ima pravo i dalje je pohlepnost. Kad bi ti ljudi odbili gostoljubivost svoga domaćina zato što su dobili bolju ponudu, to bi izazvalo ogorčenje kod onih koji su slušali njihovu poruku i promatrali njihova djela. Krist im je rekao da se usredotoče na svoje poslanje, a ne na ono što mogu dobiti time što su veleposlanici Kralja.
Nitko od nas ne pripada sedamdesetorici. To je bilo jedinstveno razdoblje u Gospodinovoj službi. Ali i mi možemo biti pohlepni. Možemo misliti da nam pripada kakvo god se bogatstvo pojavi pred nama. Neka kršćanska služba može dobiti financijsku potporu bogatog donatora. Taj bi donator mogao uz priloženi novac postaviti određene uvjete. Služba može prihvatiti takvu potporu, opravdavajući to time da obavlja Gospodinovo djelo. Cilj opravdava sredstvo.
Evanđeosko teološka škola može postupiti slično u vezi s akreditacijom. Ako dobije takvu akreditaciju, privući će više studenata i više novca. To će mu omogućiti da izvede više diplomiranih studenata i dopre do šire publike s Pismom. Mali kompromisi radi postizanja takvih rezultata smatraju se prihvatljivima. Oni rade Gospodinovo djelo. Smatraju da imaju pravo na takve ustupke.
I pojedini vjernik može učiniti isto. Kako bismo imali utjecaj na što veći broj ljudi, možemo kompromitirati svoju poruku. To bi nam omogućilo suradnju s većim brojem ljudi. Naše bi tijelo uživalo u vanjskom uspjehu šireg kruga utjecaja. To bi nam možda donijelo i više novca. Budući da činimo Gospodinovo djelo, mislimo da imamo pravo na takve koristi.
Bilo da govorimo o sedamdesetorici u Luki 10, o para-crkvenoj organizaciji, sjemeništu, crkvi ili pojedinom vjerniku, pouka iz Luke 10,7 ista je. Naše tijelo žudi za odobravanjem i bogatstvom ovoga svijeta. Dok činimo Gospodinovo djelo, naše će nam tijelo govoriti da imamo pravo na takve koristi. To bismo mogli nazvati „pohlepom iz osjećaja prava“.
Kad se suočimo s takvim kušnjama, trebamo se zaustaviti i ispitati što se zapravo događa. Moramo ostati vjerni onome na što nas je Gospodin pozvao. Svijet nam može ponuditi neke privlačne stvari. Ali ako te stvari slabe našu predanost Kralju, trebamo ih odbiti – čak i ako mislimo da ih zaslužujemo.
___________
Ken Yates (ThM, PhD, Dallas Theological Seminary) je urednik Journal of the Grace Evangelical Society (Časopis Evanđeosko Društvo Milost) i GES-ov govornik za Istočnu Obalu i međunarodni govornik. Njegova najnovija knjiga je Hebrejima: Partneri s Kristom.
Ako želite postaviti pitanje vezano za ovaj blog, pošaljite nam svoje pitanje e-poštom na ges@faithalone.org


