Mandela-efekt je pojava u kojoj se velike skupine ljudi zaklinju da se nešto dogodilo, iako se zapravo to nikada nije dogodilo. Naziv je dobio prema pogrešnom, ali raširenom uvjerenju da je Nelson Mandela umro u zatvoru 1980-ih. Nije umro. No milijuni se sjećaju upravo tako.
Postoji mnogo primjera Mandela-efekta. Ljudi se kunu da Monopoly Man nosi monokl (ne nosi), da je logotip Fruit of the Loom imao rog izobilja (nikada nije imao) te da je Hannibal Lecter pozdravio Clarice riječima: „Zdravo, Clarice“, iako je zapravo rekao: „Dobro jutro.“ Također, na kraj Queenine pjesme We Are the Champions često dodajemo „…svijeta!“, iako ta fraza nije bila dio studijske verzije pjesme.
Jeste li ikada čuli ove poznate citate iz televizijskih serija ili filmova?
„Lucy, imaš se nešto objašnjavati!“
Iako je Ricky Ricardo izgovarao razne inačice tih riječi, taj točan citat nikada nije korišten u seriji Volim Lucy.
„Ako ga sagradiš, oni će doći.“
Ne baš. Rečenica glasi: „On će doći.
Ono što uznemiruje kod Mandela-efekta jest činjenica da se ljudi zaklinju kako se sjećaju nečega što nije istina. To pokazuje da, kada se nešto dovoljno često ponavlja, u našim umovima zamjenjuje istinu.
To se može dogoditi i s Božjom riječju. Primjerice, mnogi citiraju Izaiju kao da je rekao: „Lav će ležati s janjetom.“ Ta je rečenica posvuda – u propovijedima, pjesmama, slikama i vitrajima. Ali Izaija to nikada nije rekao. On je zapravo napisao: „Vuk će prebivati s janjetom…“ (Iz 11,6). Lava uopće nema sve do kasnijeg dijela tog retka: „…leopard će ležati s jaretom, tele i lavić i ugojeno govedo zajedno, a malo dijete vodit će ih.“
Zašto smo zamijenili vuka lavom? Možda zato što „lav i janje“ zvuči ljepše (ugodna aliteracija). Ili nam se možda više svidio taj kontrast. To je malen primjer i netko bi mogao reći da ne utječe na doktrinu te da odražava značenje odlomka, iako ga ne citira točno. Međutim, takvo razmišljanje je sklizak teren. Zajedničko „pamćenje“ zajednice s vremenom se iskrivljuje i može zaraziti čitave teologije, oblikujući ono što ljudi misle da je Bog rekao i kako Ga slijede.
Uzmimo izraz: „Spašeni smo samo po vjeri, ali vjera koja spašava nikada nije sama.“ To je iskrivljenje Jakovljeve poslanice 2,20, gdje, između ostalog, piše: „…vjera bez djela je mrtva.“ Mnogi pogrešno citiraju Jakova, tvrdeći da on kaže kako nisi spašen ako ne činiš dobra djela. Taj je redak bezbroj puta zloupotrijebljen. Jakov nije govorio o vječnom spasenju; govorio je o korisnosti, a ne o opravdanju. No tzv. „teologija gospodstva“ pretvorila je taj redak u test vječnog spasenja. Rezultat je čitava generacija ljudi koja živi u strahu, gledajući u sebe u potrazi za dokazima, umjesto da gleda u Krista i vjeruje u Njega za vječni život.
Drugi primjer je rečenica: „Pokaj se za svoje grijehe da bi bio spašen.“ Mnogi plakati uz ceste citiraju tu frazu. Međutim, izraz „pokaj se za svoje grijehe“ nikada se u Novom zavjetu ne koristi u vezi s primanjem vječnog života. Nevjernici su pozvani vjerovati u Gospodina Isusa Krista za vječni život (Iv 3,16; 5,24; 6,47; Dj 16,31). Ipak, lažno sjećanje i dalje postoji među milijunima ljudi.
Ili su sami apostoli, ili oni koji su ih odmah slijedili, doživjeli svojevrsni Mandela-efekt. U Ivanu 21, nakon uskrsnuća, Isus govori Petru kako će umrijeti. Petar pogleda Ivana i pita: „A što je s njim?“ Isus odgovara:
Reče mu Isus: “Ako hoću, da on ostane, dok ne dođem, što je tebi do toga. Ti hajde za mnom!”?“ (Iv 21,22)
A što se dogodilo nakon toga?
„Stoga se pronese među braćom glas da taj učenik neće umrijeti. No Isus mu nije rekao da neće umrijeti…“ (Iv 21,23)
Pogrešno su citirali Gospodina. Širili su iskrivljeno tumačenje onoga što je rekao i ono se brzo proširilo. Ali Isus nikada nije rekao da Ivan neće umrijeti. Govorio je o Petrovoj usmjerenosti. Ivan zatim pojašnjava pogrešan citat – jer čak i mala izmjena Njegovih riječi ima značenje.
Istu brigu za preciznost vidimo i u Poslanici Galaćanima. Pavao piše: Abrahamu su rečena obećanja i potomku njegovu. Ne veli:
“I potomcima, kao za mnoge, nego kao za jednoga: “I potomku tvojemu, koji je Krist..“ (Gal 3,16)
Pavao gradi argument ne na cijelom poglavlju ili retku, nego na gramatici jedne jedine riječi – „potomak“ (jednina), a ne „potomci“ (množina). Ako je Pavao, nadahnut Duhom Svetim, bio toliko precizan, trebali bismo biti i mi.
Mandela-efekt pokazuje kako milijuni ljudi mogu vjerovati i ponavljati nešto što nikada nije rečeno ili se nikada nije dogodilo. „Mandelina-teologija“ pokazuje kako čitave crkve mogu učiniti isto, birajući slijediti kolektivno sjećanje umjesto Božje riječi. Bilo da je riječ o lavu koji nikada nije bio tamo, retku koji nikada nije napisan ili doktrini izgrađenoj na upečatljivoj frazi umjesto na stvarnom tekstu, istina se prepisuje kada ne pazimo.
Zato bi se vjernici trebali podsjetiti riječi apostola Pavla upućenih Timoteju:
Postaraj se, da se pokažeš prokušan pred Bogom kao radnik, koji se nema što stidjeti, koji pravo upravlja riječju istine! (2 Tim 2,15)
Jednoga dana svi će vjernici stati pred Gospodina na Kristovu sudu kako bi položili račun. Da bismo pred Njim stajali bez stida, moramo biti utemeljeni u onome što je On doista rekao. Naša sjećanja ili tradicije ne određuju istinu. Božja riječ je određuje.
A ovi su bili plemenitiji od onih u Solunu, jer primiše riječ sa svim srcem, i svaki su dan ispitivali Pisma, je li to tako..“ (Dj 17,11)
Nemojmo podleći Mandela-efektu. Dopustimo da Božja riječ govori glasnije od mnoštva.
_______________
Ken Yates (ThM, PhD, Dallas Theological Seminary) je urednik Journal of the Grace Evangelical Society (Časopis Evanđeosko Društvo Milost) i GES-ov govornik za Istočnu Obalu i međunarodni govornik. Njegova najnovija knjiga je Hebrejima: Partneri s Kristom.
Ako želite postaviti pitanje vezano za ovaj blog, pošaljite nam svoje pitanje e-poštom na ges@faithalone.org
