Kao bivši vojni kapelan, a sada civil koji puno vremena provodi raspravljajući o teologiji s drugima, često nailazim na jedan teološki sustav više nego na bilo koji drugi. Neki ga nazivaju kalvinizam. Drugi ga zovu „Spasenje Gospodstva” (Lordship Salvation).
Kako god ga nazivali, jedno od njegovih načela je da svi istinski vjernici slušaju Gospodina. Naravno, kažu, vjernik može povremeno posrnuti. Uostalom, svi griješe. Ali takvi su neuspjesi privremeni. Nikad neće biti previše ozbiljni niti će predugo trajati. Nitko nikad ne definira koliko je „previše” ili koliko je „predugo”, ali osnovna poanta ostaje: Istinski vjernici čine ono što Gospodin od njih traži. To je vrsta života koju svaki kršćanin živi.
Uvijek me iznenađuje kako oni koji se drže ove teologije ne vide probleme u njoj. Ona zahtijeva mnogo samoobmane; osoba mora biti slijepa za količinu grijeha u svom životu. Mora biti sposobna reći da njezini grijesi nisu previše loši i da se s njima ne bori predugo. To me podsjeća na jednog iračkog vođu tijekom rata u njegovoj zemlji. Bio je intervjuiran za vrijeme dok je njegova zemlja gorjela oko njega, ali on je rekao novinaru da je sve u redu i da će Irak uništiti SAD i njezine saveznike. To se dogodilo prije više od trideset godina, i još je uvijek predmet šale. Postao je sinonim za nekoga tko nema pojma o onome što se događa oko njega.
Pretpostavljam da se svi možemo do neke mjere poistovjetiti s tom situacijom. Svi se možemo obmanjivati i postati slijepi za proturječnosti u vlastitom životu. Možemo vidjeti ono što želimo vidjeti i ignorirati ono što želimo ignorirati. Srećom, takve stvari rijetko su tako drastične kao situacije koje uključuju rat!
Međutim, ponekad smo prisiljeni vidjeti ono što ne želimo vidjeti. Sveto Pismo to može učiniti za nas. Ono je posebno istinito kada se držimo pogrešne teologije.
Luka 6:46 je dobar primjer za to. Ako netko kaže da svi kršćani slušaju Gospodina, Kristove ga riječi šamaraju po licu. Kralj govori učenicima (r. 20). Kaže im da učine nekoliko stvari (r. 21-45). Pretpostavljam da su neki od tih vjernika mislili da čine sve. Možda su zaključili da, iako ponekad pogriješe, to nije tako strašno ili ne griješe predugo.
Ali Gospodin uklanja svaku takvu samoobmanu. Kaže: „Zašto me zovete: ‘Gospodine, Gospodine’, a ne činite ono što vam govorim?”
Je li mogao jasnije reći da ga vjernici mogu i ne poslušati? Kada čitamo što je zapovjedio vjernicima da učine u Luki 6:21-45, jasno je da mnogi vjernici ne čine ono što On zapovijeda. Kaže im (između ostalog) da budu ponizni, da se raduju kada prolaze kroz poteškoće, da vole svoje neprijatelje, da mole za one koji ih zlostavljaju, da opraštaju onima koji griješe protiv njih, da ne budu kritični prema drugima i da druge vide boljima od sebe.
Tko može pogledati taj popis i reći: „Sve sam to pokrio. Nisam previše loš. Kada pogriješim, ne činim to predugo”? Ne mogu si pomoći, a da ne zamislim onog iračkog vođu kako govori: „Sve ide sjajno”, dok Bagdad gori do temelja.
Kršćani ne žive automatski pobožnim životima. Ako vaša teologija to kaže, pogledajte oko sebe. Vidjet ćete da pokušavate ugurati ono što vidite u svom životu i životima drugih u svoju teologiju. To ne odgovara. Izgledate smiješno kao onaj irački vođa.
Ako ste povjerovali u Isusa za vječni život, imate taj prekrasni dar. Ali poslušnost Njemu nije automatska. On je to i sam rekao svojim učenicima. Otiđite k Njemu i tražite Njegovu milost i snagu da živite život koji Ga proslavlja. Ako to učinite, vidjet ćete stvari onakvima kakve one zaista jesu.
__________
Ken Yates (ThM, PhD, Dallas Theological Seminary) je urednik Journal of the Grace Evangelical Society (Časopis Evanđeosko Društvo Milost) i GES-ov govornik za Istočnu Obalu i međunarodni govornik. Njegova najnovija knjiga je Hebrejima: Partneri s Kristom.
Ako želite postaviti pitanje vezano za ovaj blog, pošaljite nam svoje pitanje e-poštom na ges@faithalone.org
