Gospodin je na putu prema Jeruzalemu kako bi trpio i umro. Dok je „na cesti“ prema tom odredištu, jedan mu čovjek prilazi i govori Gospodinu da će ga slijediti kamo god on pođe.
Možemo s pouzdanjem zaključiti da je taj čovjek vjernik. On vjeruje da Isus je Krist i sada ga želi slijediti u učeništvu. Kao što većina čitatelja ovoga bloga zna, postoji razlika između toga biti vjernik i biti učenik. Taj čovjek dolazi Gospodinu govoreći da želi hodati Kristovim stopama i učiti od njega. Spreman je platiti tu cijenu. Učenik će biti nagrađen od svoga Učitelja.
Ali što je taj čovjek mislio da će uključivati slijeđenje Gospodina? Što je mislio koliko će to koštati? Znao je da Isus je Krist i vidio je to na putu prema Jeruzalemu. Čini se da je mislio kako Isus ide tamo da bi vladao. Dvanaestorica učenika koji su bili najbliži Gospodinu mislili su isto na taj način. Nisu razumjeli da ide u Jeruzalem kako bi trpio i umro. Vjerojatno su svoje osjećaje izrazili i drugima, poput ovoga čovjeka.
Mislim da je taj čovjek želio sudjelovati u toj akciji. Učenici su među sobom raspravljali o tome koliko će biti veliki kada Isus započne svoju vladavinu, za koju su mislili da će se dogoditi vrlo brzo (Lk 9,46). Taj je čovjek znao da nije u najužem krugu Kralja, ali je želio biti u njegovu kabinetu.
Njegovu frazu „kamo god pođeš“ treba razumjeti u tom svjetlu. Bio je zadovoljan ići kamo god Gospodinu bude drago. Kada bi stigli u Jeruzalem, ne bi bio s Kraljeve lijeve ili desne strane. Ne bi bio njegov šef kabineta. Ali mogao bi zauzeti neko drugo mjesto vlasti. Ako bi Gospodin htio da bude gradonačelnik Betlehema, to bi bilo sjajno. Bio je spreman čak biti gradonačelnik nekoga grada na sjeveru u Galileji. Kristovo bi kraljevstvo bilo svjetsko. Taj bi čovjek prihvatio biti Kraljev veleposlanik u nekoj poganskoj zemlji. Bio je fleksibilan. „Gdje god“ bi Gospodin išao s njim u pratnji bilo bi mu prihvatljivo.
Osnovna poanta je ta da je taj čovjek, poput Dvanaestorice, mislio da kraljevstvo dolazi odmah. Mislio je da kao učenika njegova bliska budućnost uključuje život moći i časti. Nije bilo važno gdje će se to časno mjesto nalaziti.
Nije razumio. Isus mu ukazuje da on „nema gdje položiti glavu“. Gospodin nije išao prema palači. Nije išao u Jeruzalem i po Izraelu da bi dijelio palače svojim učenicima.
U prethodnim stihovima Luka opisuje kako Gospodin nije imao gdje položiti glavu. Došao je u jedan samarijanski grad i tražio mjesto gdje bi prenoćio. Ljudi su ga istjerali iz svoga grada (9:51–56).
Taj čovjek je mislio da ide u prekrasan dom s velikim, mekanim krevetom. To je mislio da znači biti učenik. Gospodin ispravlja zapis. Slijediti njega u učeništvu neće donijeti pljesak svijeta. Donijet će protivljenje i nedostatak određenih udobnosti.
Ponekad ljudi povjeruju u Krista i budu zavedeni. Kaže im se da će, sada kada su djeca Božja, život postati bolji. Naći će bolji posao. Naći će savršenog supružnika. Njihov će se brak poboljšati. Ako vjernici budu vjerni, Bog će ih blagosloviti na takve načine.
Tako je mislio i ovaj čovjek. Bio je u krivu. Ako slijediš Krista, možda ćeš naći izvrstan posao i izvrsnu ženu ili muža. Možda nećeš. Ali ono što ćeš sigurno naći jest ovo: svijet neće odobravati tvoj život. Gospodin će nagraditi svoje učenike kada se vrati i zavlada.
U ovome životu učenici mogu očekivati poteškoće. To je ono što je Gospodin rekao ovom čovjeku. To je ono što govori i nama. Njegove me riječi podsjećaju na staru country pjesmu: „Nikada ti nisam obećao vrt ruža.“
___________
Ken Yates (ThM, PhD, Dallas Theological Seminary) je urednik Journal of the Grace Evangelical Society (Časopis Evanđeosko Društvo Milost) i GES-ov govornik za Istočnu Obalu i međunarodni govornik. Njegova najnovija knjiga je Hebrejima: Partneri s Kristom.
Ako želite postaviti pitanje vezano za ovaj blog, pošaljite nam svoje pitanje e-poštom na ges@faithalone.org
