U Luki 9:49-50 nalazimo prilično neobičan izvještaj. Ivan vidi čovjeka kako u Kristovo ime izgoni demone i kaže mu da prestane. Kaže Gospodinu da je to učinio jer čovjek „ne ide s nama“. Riječ slijediti je riječ za učeništvo. Taj čovjek nije bio jedan od užeg kruga učenika.
Ovaj razgovor neposredno slijedi raspravu među učenicima o tome tko je od njih najveći (Lk 9:46). Gospodin kaže učenicima da, ako žele biti veliki, trebaju u Kristovo ime primati one koji su beznačajni, poput djeteta koje koristi kao primjer.
Luka želi da povežemo ova dva izvještaja. Nakon što Isus kaže učenicima da će oni koji prihvate takve beznačajne ljude u Njegovo ime biti veliki u Njegovom kraljevstvu, stih 49 počinje: „Ivan odgovori.“ Ivan se na neki način osvrće na ono što je Isus upravo naučavao.
Čovjek koji je istjerao demone bio je jedan od tih beznačajnih ljudi. Ne znamo čak ni njegovo ime. Ali služio je „u Kristovo ime“ (stih 49). Učenicima je rečeno da prihvate ljude poput njega „u Kristovo ime“ (stih 48).
Ivan i ostali učenici raspravljali su o tome tko će od njih biti najveći u kraljevstvu. Taj je čovjek bio upravo onakav vjernik kakvoga su trebali prihvatiti ako su željeli biti veliki. Umjesto toga, branili su mu da čini ono što je činio. Braniti mu služenje Gospodinu suprotno je od toga da ga prime u Kristovo ime.
Ali Krist prima vjernike koji čine Njegovo djelo, bez obzira na to koliko se beznačajnima mogu činiti. Kada je Isus upotrijebio dijete kao ilustraciju, uzeo ga je i „postavio kraj sebe“ (r. 47). Dijete je bilo blizu Gospodina. Kada je Isus govorio o tom čovjeku, rekao je da je „na našoj strani“ (r. 50). To je bio još jedan način da se kaže kako je on bio uz Gospodina, čineći Njegovo djelo.
Jedna od glavnih pouka iz ovog događaja koji uključuje nepoznatog čovjeka jest da mi, kao vjernici, možemo postati usmjereni na sebe. Učenici su se brinuli o tome tko će od njih biti najveći. Ako je Ivan razumio što Gospodin govori o služenju beznačajnima, tada je spomenuo nepoznatog čovjeka jer je tražio pojašnjenje. Gospodin sigurno nije mogao misliti da Ivan i ostali trebaju služiti toj nepoznatoj osobi koja nije bila dio njihove skupine.
Taj je čovjek slijedio Gospodina. Bio je učenik. Bio je uz Gospodina. Umjesto da ga sputavaju, trebali su ga ohrabrivati.
I ovdje je pouka koju lako možemo previdjeti: oni su željeli biti veliki u kraljevstvu. Trebali su željeti da i taj čovjek bude velik.
Kao vjernici koji razumiju važnost nagrada, možemo propustiti ovu ključnu točku. Težiti tome da budemo veliki u Kristovu kraljevstvu jest pobožna želja. Ali naša bi molitva trebala biti da i vjernici oko nas vladaju s Kristom.
Poput učenika, možemo se usredotočiti na vlastiti osobni napredak i previdjeti dobrobit onih oko sebe. Možemo čak i nauditi duhovnom napretku drugih. Umjesto da su tom čovjeku branili služenje Gospodinu, trebali su ga primiti, baš kao što je Krist primio dijete i toga čovjeka.
Molimo za vjernike u našim životima, da budu veliki u kraljevstvu Božjem. Zatim učinimo sve što možemo da to postane stvarnost. Kada Gospodin dođe, nagradit će takav stav.
___________
Ken Yates (ThM, PhD, Dallas Theological Seminary) je urednik Journal of the Grace Evangelical Society (Časopis Evanđeosko Društvo Milost) i GES-ov govornik za Istočnu Obalu i međunarodni govornik. Njegova najnovija knjiga je Hebrejima: Partneri s Kristom.
Ako želite postaviti pitanje vezano za ovaj blog, pošaljite nam svoje pitanje e-poštom na ges@faithalone.org


