U Luki 6:12-15, Gospodin bira dvanaestoricu muškaraca da budu njegov najuži krug učenika. Na prvi pogled, ti se stihovi čine nasumično smještenima u knjizi. Zapravo, izgledaju kao da nisu na pravom mjestu. Gospodin je dosad čudesno liječio ljude s različitim bolestima i susretao s vjerskim vođama koji mu se protive (5:12-6:11). Nakon što izabire Dvanaestoricu, izliječit će još i više ljudi (6:17-19). U onome što izgleda kao prekid tih izvještaja, Luka nam daje imena Dvanaestorice. Koja je svrha toga?
Štoviše, zašto Gospodin uopće treba odrediti dvanaestoricu muškaraca da budu njegovi učenici? Kroz svoje poučavanje i moć pokazao je da je sposoban učiniti ono zbog čega ga je Otac poslao. Nije trebao njihovu pomoć. Zapravo, kad čitamo ostatak Evanđelja, vidimo da ti muškarci nisu bili najpametniji.
Ne znam ništa o automobilima. Ako bi moj prijatelj bio vrhunski mehaničar i auto bi trebalo popraviti, ne bi imalo puno smisla da me pozove da mu „pomognem” popraviti auto. Ne bi me trebao. To se čini kao ono što Gospodin ovdje radi.
Međutim, kada pogledamo širi kontekst, vidimo zašto Gospodin zove tih dvanaest muškaraca i zašto to radi u ovom trenutku svoje službe. Nakon svog posljednjeg susreta s vjerskim vođama, neposredno prije nego što bira Dvanaestoricu, vođe su „ispunjeni bijesom” i raspravljaju što učiniti s Gospodinom (Luka 6:11). Marko dodaje da su ga htjeli ubiti (Marko 3:6).
Ovi vođe će voditi naciju da odbace i ubiju Krista. Naravno, Gospodin je to znao. Znao je da će trebati učenike koji će nastaviti Njegov rad kad On ode. Čak i prije Gospodinove smrti, ti će ljudi biti poslani izraelskom narodu da objave da je Krist došao (Luka 9:1-6).
Drugim riječima, ti će ljudi činiti Gospodinov posao. Oni će biti Njegove ruke, njegove noge i njegova usta. Čak i kada je bio s njima, Gospodin nije mogao biti na svakom mjestu u zemlji kako bi ponudio dobru vijest o dolazećem kraljevstvu. Stoga je umnožio prenošenje te poruke kroz dvanaestoricu. Kada je nakon Uskrsnuća uzašao Ocu i više nije bio fizički na zemlji, ovi ljudi bi Njegovu poruku prenosili na sve krajeve zemlje.
Ta Dvanaestorica su bila jedinstvena grupa ljudi. Nitko u današnje doba nije dio grupe kakvoj su oni pripadali. Imali su jedinstvenu poruku i službu izraelskom narodu. Sjest će na posebna prijestolja sudeći Izraelu u budućem svijetu. Njihov je rad postavio temelj Crkve (Matej 19:28; Efežanima 2:20). Danas nema apostola!
Ali mi smo slični njima na druge načine. Jedan od tih načina je da možemo biti Kristovi učenici. Možemo nastaviti Njegov rad dok Mu služimo u vremenu i području u kojem živimo. Imamo Njegovu Riječ, i možemo je objavljivati kada nam se pruži prilika. Možemo drugima govoriti o ponudi vječnog života kao daru koji se nikada ne može izgubiti vjerovanjem samo u Krista. Možemo služiti Njegovom Tijelu s duhovnim darom koji nam je dao kao vjernicima. Kada to činimo, mi smo Njegove ruke, noge i glas.
Dvanaestorica su bili izabrani da nastave djelo Gospodnje u neprijateljski raspoloženom svijetu koji će Ga odbaciti. Kao vjernici, to vrijedi i za nas. Oni su bili vrlo privilegirani. Tako smo i mi.
__________
Ken Yates (ThM, PhD, Dallas Theological Seminary) je urednik Journal of the Grace Evangelical Society (Časopis Evanđeosko Društvo Milost) i GES-ov govornik za Istočnu Obalu i međunarodni govornik. Njegova najnovija knjiga je Hebrejima: Partneri s Kristom.
Ako želite postaviti pitanje vezano za ovaj blog, pošaljite nam svoje pitanje e-poštom na ges@faithalone.org.
