Jednom sam vidjela sliku na kojoj su bila dva zeca koji su stajala pored posađenih mrkvi. Pokraj zeca s lijeve strane, iz zemlje je virila tek tanka zelena stabljika. Bila je poput grančice, čak nije ni dosezala do vrha zecovih ušiju. Bio je tužan. Nasuprot tome, zec s desne strane imao je veliku stabljiku. Pored svoga vlasnika, izgledala je gotovo poput stabla, prekrivajući mu glavu i uši, čak mu je i hlad pružala.
Međutim, promatrač slike mogao je vidjeti ono što je na nesreću zečeva bilo skriveno pod zemljom. Mala stabljika bila je povezana s mrkvom pet puta većom od zeca kojemu je pripadala, dok je ona velika stabljika bila spojena s mrkvicom toliko malom da je jedva bila neki mali komadić. Poruka je bila jasna: ne sudi o djelu dok se ne ubere urod, jer izgled može zavarati. Kao u izreci: “Ne sudi knjigu po koricama”, tako ni zečji poljoprivrednici ne bi trebali suditi svoje usjeve prema stabljikama.
Iako je riječ samo o šaljivoj slici, ona doziva u sjećanje riječi iz Izaije 49. U ovom poglavlju prorok predviđa dolazak Sluge, Isusa Krista. Taj će Sluga ispuniti svrhu izraelskog naroda (r. 3), izbaviti narod i biti svjetlost poganima (r. 6). Ipak, Izaija također govori o odbacivanju tog Sluge. Taj nadolazeći Sluga će trpjeti, bit će odbačen, mržen i na koncu ubijen od svoga naroda.
U svjetlu tog odbacivanja, Sluga u 49:4a zavapi:
A ja rekoh: ‘Uzalud sam se dakle trudio, snagu sam svoju badava, ni za što potrošio. ”(Izaija 49:4a)
Sluga jadikuje jer se na prvi pogled čini da je Njegovo djelo bilo besplodno. Njegov trud za narod nije donosio vidljiv plod, jer ga je narod odbacio (53:3–12, Ivan 1:11). Poput zeca s lijeve strane, kojemu sitna grančica izaziva očaj, čini se da je Gospodinovo djelo bez koristi. Ipak, Patnički Sluga ne završava svoj vapaj na toj noti, već nastavlja:
“Ipak u Gospoda stoji moje pravo, u Boga mojega plaća moja’..” (Izaija 49:4b)
Unatoč prividima, Gospodin je uvjeren u plodan urod. Siguran je u pravednu nagradu od Oca, jer je svoje djelo činio za Boga. Kasnije, u 50. poglavlju, daje sličnu izjavu, rekavši:
A Gospod, Svemogući, pomagao mi je; zato se nijesam osramotio. Zato sam učinio lice svoje tvrdim kao kremen, i znam da se neću posramiti..” (Izaija 50:7)
To su šokirajuće izjave s obzirom na sve što je Gospodin morao pretrpjeti. Sin se pouzdavao u Oca i bio siguran u svoje izbavljenje i opravdanje. Dok je Gospodin trpio sramotu križa, znao je da Otac neće dopustiti da ta sramota ostane. Bio je siguran da će Njegov trud biti nagrađen, najprije uskrsnućem, a na koncu i Njegovim drugim dolaskom, kad će suditi svijetu i vladati u vječnosti.
Constable komentira Izaiju 49:4:
Kad je Isus Krist umro, činilo se da je postigao vrlo malo. Većina ljudi smatrala je Njegov život promašajem… Ipak, Slugino djelo zadovoljilo je Boga, već ako nije i ljude. Ljudska pravednost dala je Mesiji križ, ali Božja pravednost dala Mu je krunu. Sluga je svoje djelo povjerio Bogu i uzdao se u Njega da će pravedno obračunati.” (D. L. Constable, “Isaija 49,” Lumina)
Spasiteljeva sigurnost u Očevu vjernost i pravednost dubok je primjer i današnjim vjernicima. Autor Poslanice Hebrejima potiče nas da kao uzor gledamo u Gospodina, koji je zbog radosti što je bila pred Njim podnio križ i prezreo sramotu (Hebrejima 12:1–3). Gospodin je znao da će Njegova patnja završiti krunom i da će sjesti zdesna Bogu. Dok vjerni vjernici promišljaju o svome radu i patnji, trebaju se sjetiti da su i oni primili obećanje za nagrade i opravdanja za vjeran trud.
Ipak, lako je pasti u očaj i klonuti, pomisliti da je sve bilo uzalud (Hebrejima 12:3, Galaćanima 6:9). Ljudi odbacuju poruku milosti. Možda godine službe propadnu kada grijeh i krivovjerje prodru u crkvu. Mnogo toga što se čini za Gospodina izgleda poput stabljike zeca s lijeve strane, beznačajne grančice. Međutim, kao i naš Spasitelj prije nas, i mi možemo imati povjerenje u Oca. Ono što se čini za Njega ima vječnu vrijednost (Rimljanima 8:18, 31–39, Hebrejima 11:35–40).
Riječima jednog autora pjesme:
Kad se tama čini da lice Mu skriva,
počivam na Njegovoj stalnoj milosti;
u svakoj oluji i vjetru,
sidro moje drži iza zavjese.(Edward Mote, “Na ničem drugom ne gradim nadu”)
___________
Kathryn ima magisterij iz kršćanskih studija sa seminara Luther Rice. Kathryn koordinira naše kratkoročne misijske putove, uključujući i dio podučavanja koji obavlja sama, predaje na konferencijama za žene i vodi studije, te je redovita suradnica našeg časopisa i blogova. Ona i njezin suprug Dewey žive u Columbiji, SC.
Ako želite postaviti pitanje vezano za ovaj blog, pošaljite nam svoje pitanje e-poštom na ges@faithalone.org

